Životna priča arhitektice Nedžle Potogije: Radila za Opel, na proširenju aerodroma u Frankfurtu, a onda se vratila u Sarajevo

Nedžla Potogija, uspješna arhitektica koja djeluje na relaciji BiH- Njemačka, životni poziv je odabrala sasvim slučajno. Dok je išla u Osnovnu školu u Sarajevu, njen razrednik Izet Kukavica, zaljubljenik svog predmeta i likovne umjetnosti, koji je pri tome bio jako strog i vrlo oštro ocjenjivao likovnu umjetnost, njenu mamu je molio da upiše Likovnu akademiju.

Autor J.A. - Objavljeno 2018-06-08 13:22:00

Govorio je da ima nešto umjetničko u sebi, ali, ona i njeni roditelji to nisu ozbiljno shvatili. Nije upisala Likovnu akademiju, ali, upisala je nešto dosta slično- arhitekturu.

– Drago mi je da sam izabrala struku koja je jedna grana umjetnosti, ali ujedno i grana umjetnosti koja, možda, ima ograničenost ali i svoju jaku svrhu da stvara životni prostor za čovjeka. Mislim da sam imala sreću što sam upisala nešto što volim, i opet bih da mogu birati izabrala isto, ništa drugo- ističe Potogija na početku intervjua za naš portal, i nastavlja…

“Arhitektura je krasna, vi se u toku dana bavite lijepim i konstruktivnim stvarima, rješavate probleme ali iz tih problema dolaze najkreativnija rješenja. Mnogo sam sretna sa svojim pozivom”.

Njen put nije bio jednostavan. Kao tinejdžerka je sa roditeljima napustila rodno Sarajevo u kojem je u tom period buktio rat. Bolji život potražili su u Njemačkoj, zemlji, koja se u njenom slučaju pokazala odličnim izborom za ispunjenje snova. Jer kao arhitekta radila je za poznatu automobilsku kuću Opel, sarađivala na projektu proširenja aerodroma u Frankfurtu na poziciji koordinatora i nadzora te na nekoliko drugih značajnih projekta, a onda se odlučila vratiti kući…

 

Školovali ste se u Njemačkoj gdje ste napravili i prve projekte. Bili ste Opelov arhitekta, ali, radili ste i na projektu proširenju aerodrome u Frankfurtu. Otkrijte nam je li bilo teško postati dijelom ovako velikih priča, i koliko Vam je to pomoglo da profesionalno rastete. Je li Vam to otvorilo nove saradnje?

Generalno smatram da je teži put uvijek bolji i uspješniji put. U mom slučaju teže je bilo to što sam kao djevojčica sa 13 godina došla u jednu novu sredinu koja je u potpunosti drugačija, jezik ne govorite i to je na početku vrlo teško. Sjedite u školi, u klupi, a ne razumijete ništa. Na početku se dokazujete premetima kao što je matematika, fizika, likovna umjetnost, a nakon toga vrlo brzo u tim godinama učite jezik. Sada je moje poznavanje njemačkog jezika čak za par nijansi bolje od bosanskog.

Trudite se u novoj sredini gdje vas niko ne može preporučiti, jer se roditelji poznaju ili slično. Samo se možete dokazati i izdvojiti znanjem. Najviše mi je pomoglo to što sam radila od treće godine fakulteta u raznim biroima. Nažalost u školstvu Bosne i Hercegovine se jako malo polaže na praktičan rad, a to je jako bitno. Također, roditelji štede svoju djecu od rada jer smatraju da trebaju imati prostora za učenje. Ja smatram da malo obaveza većinu ljudi ne čini produktivnijim već obrnuto. Moje je iskustvo da što vise zadataka imate, to će te aktivnije i bolje obaviti.

Sigurna sam da je bitno imati malo i sreće, ali zaista najviše vjerujem da mi svi svoju sreću velikim dijelom sami gradimo.

Nakon diplomskog studija koji još uvijek tada nije bio podijeljen na bachelor ili master, ja sam upisala magistarski a pored toga sam i dalje radila i bila asistent na fakultetu za slobodno crtanje. To je bio moj najnaporniji period. Radila sam pored fakulteta na još dva mjesta I išla na magistarski studij.

Međutim kada aplicirate za posao i imate pored diplome i magistarski. a i na samom startu već dosta radnog iskustva odmah ste se time izdvojili u masi kandidata. U Njemačkoj je jako teško, skoro pa ne moguće naći posao nakon fakulteta, ako niste imali neko radno iskustvo. A jedino ga možete steći radom kao student.

Nakon više od tri razgovora sa Opelom i velikim brojem kandidata, u zadnjem krugu sam odabrana. Za mene je to bio ogroman korak, mnogo stepenica koje sam morala da preskočim. Bila sam najmlađa od nas troje kolega koji smo vodili sve objekte Opelovih salona u Njemačkoj i koordinirali kako radove na salonima tako i vršili kontrole projekata od kolega arhitekata koji su imali već mnogo godina radnog iskustva, te radili na stvaranju novog Corporate Identity Opela. To je bilo jedno prekrasno iskustvo za mene.

Dugo ste živjeli u Njemačkoj, uspješno počeli graditi karijeru, no šta Vas je inspirisalo da se ipak vratite u Sarajevo?

U trenutku kada sam rekla: Ja se više nikada neću vratiti u Sarajevo, život me je poveo baš u tom pravcu. Više od pola života sam provela u drugoj državi, drugi mentalitet me je oblikovao, i na trenutak se više nisam vidjela u Bosni i Hercegovini. I obično, kako to biva kada kažete nikada, upoznala sam supruga i nakon dvije godine zabavljanja, i relacija Sarajevo-Frankfurt ili sastanaka u drugim državama, odlučili smo da se skrasimo u Sarajevu. Suprug je advokat i za njega bi mnogo teže bilo otići negdje drugo. Ja sam poznavala jezik, a i na sreću arhitekturom se možete baviti na isti način na svakom djeliću ove planete.

Da sam previse razmišljala i kalkulisala, sigurno taj korak nikada ne bih učinila. Pomaći se sa sigurne zone, prekrasnog posla, okruženja gdje ste se skroz utopili i krenuti nazad kući nije baš u tom trenutku izgledalo kao najlogičniji potez. Vodila sam se nekim osjećajem jer mislim da ne možemo sve u životu isplanirati I predvidjeti. Bitan mi je taj osjećaj u tom trenutku. Također, mislim da uvijek trebamo nešto dati kako bi dobili, ili ostvarili prostor za nešto novo u našim životima. Naravno da treba hrabrosti za tako nešto, ali meni se čini da je istinito da hrabe sreća prati.

Čime se bavi Vaša kompanija i koliko Bosanci i Hercegovci koriste usluge jednog arhitekte?

NPA STUDIO se bavi projektovanjem u različitim skalama i područjima, od porodične kuće do velikih javnih objekata, od ureda i redizajna enterijera do urbanog planiranja.
Bosanci i Hercegovci sve više koriste usluge jednog arhitekte. Mislim da spoznaju da je nekada korisnije potrošiti novac na inženjerske usluge od toga da se kupi skup komad namještaja. Divno je i ijedno i drugo, ali dobra baza i osnova je u svemu najbitnija.

Velika je greška kada misle da to mogu sami. A u suštini iz svog neznanja sve prekomplikuju i na kraju više novca plate, a nestručnost na objektu pa čak i u enterijeru bude očigledna. Mislim da mnogi ljudi nisu svjesni da arhitekta može mnogo novca da uštedi svojim znanjem prilikom projektovanja. Arhitektura nije samo stvar dobrog ukusa. Da za arhitekturu treba dobar ukus to je tačno, ali arhitektura i stvaranje prostora je mnogo više od toga. Svaki amaterski pokušaj odaju elementi koji su na neprofesionalan način postavljeni, koji konceptualno nisu uvezani ili koji su u najgorem slučaju preslikani.

Djelujete li sada samo na području BiH?

Najvećim dijelom radim van područja Bosne i Hercegovine. Jedan sam od 99chairs- arhitekata, jedne super uspješne mlade firme u Berlinu. Projekti budu širom Njemačke, vrlo interesantni i inovativni. To su većinom firme koje žele pretvoriti svoj radni prostor u mnogo udobnije i ljepše mjesto gdje će radnici imati mnogo veću kreativnost koja je u poslu sve od veće koristi.

Ko su Vaši klijenti: obični građani, poslovni ljudi ili poznate ličnosti. Koji je za Vas bio najveći poslovni izazov?

Moji klijenti su svi kojima treba neki životni ili poslovni prostor. Manje- više, svaki projekt je za mene veliki izazov. Moja najveća inspiracija je problematika koju taj projekt nosi sa sobom. Iz tog problema se javljaju najkreativniji elementi koji će riješiti datu problematiku. A svaki projekt je meni na svoj način drag.

Ako bih morala da izdvojim i danas bih se odlučila za svoj diplomski rad, za koji smatram da sam stvorila onako kako sam tada najbolje znala, jedno inovativno rješenje koje olakšava život u neboderima. Za njega sam dobila i nagradu arhitektonskog stručnog časopisa Baumeister, kao i ulazak među 27 odabranih radova od 556 radova iz čitavog svijeta na tenderu za nagradu “Archpluspreis”.

S obzirom na to da smo u velikim gradovima osuđeni na skučen prostor i da imamo jako puno mladih porodica koje ne mogu sebi priuštiti kuću s dvorištem, mislim da sam tim projektom kreirala rješenje gdje stanovi u neboderu nisu više stanovi, već imaju karakter kuće, gdje ima svako svoje dvorište u kojima se djeca igraju, gdje svaka jedinica ima isto osvjetljenje i iste kvalitete, a ne kao što u većini slučajeva jedna strana zgrade ima izvanredne uslove, bolje osvjetljenje, više sunca… U ovom projektu rješenje je bilo takvo da su svi stanari imali podjednako iste kvalitete i udobnost jedne kuće, a ne stana.

Također bih spomenula svoj magistarski rad koji je tretirao temu “Arhitektura kao marketinški instrument”, kojim sam se vodila dok sam radila u Opelu i kojim se i danas vodim na mnogim enterijerima na kojim radim. Marketing za mnoge nosi nešto negativno, neku varku sa sobom, međutim, kvalitetan marketing I sposobnost da stvari najbolje naglasite jako je bitan. U slučaju mog magistarskog rada, teoretsku tezu “Arhitektura kao marketinški instrument” sam pokazala na praktičnom projektu na temu vinarija. Projekt je u području njemačke pokrajine Rhein-Land –Pfalz, gdje je jako puno vinara, opisno rečeno vinarija do vinarije. Ovdje se postavljalo pitanje da li je moguće arhitekturom istaknuti vinariju i proizvod.

Bitno je da je kvalitetan proizvod, možda je to i najbitnije, ali u današnjim vremenima je konkurencija velika, mnogo je kvalitetnih proizvoda, a jedini način da se istakne kvaliteta jeste dobar marketing. U posljednje vrijeme, iz mnogobrojnih primjera, vidi se da je arhitektura jedan od najboljih marketinških instrumenata.

Nešto što mi je u zadnje vrijeme bilo jako izazovno jeste nešto što trenutno radim, projekt enterijera ureda u Minhenu za jednu vrlo inovativnu agenciju koja se bavi grafičkim dizajnom. Prostor je već u vrlo posebnoj zgradi koja manje-više lebdi- Medienbruecke u Minhenu. Mi arhitekte često živimo s vremena na vrijeme kao glumci dok projektujemo, živimo tuđe živote.

Od tobogana do ljuljački, noćnog bara, jedan vrlo specifičan i lud način rada. Dok traje uživam na projektima. Mnogo je tu projekata koji su mi izazovni, ali ubjedljivo najdraži su mi oni projekti kojima sam riješila neki značajan problem arhitekturom, a koji može biti od dobrobiti za više nas. To ja doživljavam kao pomjeranje granica u svom poslu.

Koji su Vaši projekti na koje ste posebno ponosni, a koje možemo vidjeti u našoj zemlji?

Dva objekta u starom gradu, naselje Gazin Han. Tu sam jako ponosna na pozicioniranje objekata. Objekti su rađeni za dvije sestre. Identični su osim što su kao u ogledalu preslikani. Obzirom da su objekti jako blizu jedan drugoga, tim preslikavanjem postignut je osjećaj da ne osjetite objekat pored. Sve je orijentisano na suprotnu stranu. Ulaz je na sjeveru, portal prema jugu.

Objekti su jako topli tako da jako malo trebate zimi da ga dogrijavate. Prirodnom skupljanjem toplote preko velikih portala na jugu prostor se jako brzo zagrijava, a obzirom da je prema sjeveru objekat zatvoren ta toplota se zadržava u prostoru.
Objekti su vrlo jednostavni, mudro postavljeni, prema komšijama svojom pozicijom obazrivi, a opet imaju svoj karakter i drugačiji su.

Vi ste supruga i majka također. Kako uspijete organizovati svoje vrijeme. Ko više trpi- porodica ili posao, ili sve stižete?

Ne smije ništa da trpi. Pokušavam da nađem balans u tome. Svaka vrsta pretjerivanja ili zanemerivanja nije dobra. Mislim da je balans ključ uspjeha za sve.

Šta jedna arhitektica kuha za ručak i ima li pomoć pri raspremanju, ili je “sama svoj majstor”?

Imam pomoć i jako sam zahvalna na tome. Volim da sama kuham i uživam u kuhanju kada imam vremena. Najviše volim mediteransku kuhinju.

Ko Vam je uzor u svijetu arhitekture?

Ne mogu reći da imam uzor, ali dosta arhitekata cijenim i poštujem njihov rad.
Spomenula bih Zahu Hadid, koja je, nažalost, 2016. godine umrla. Prelijepa djela su ostala iza nje. Također je dobitnica Pritzkerove nagrade kao prva žena. To je najznačajnija arhitektonska nagrada u cijelom svijetu. Spomenula bih i Alvara Sizu, poznatog portugalskog arhitektu. Volim njegovu jednostavnost u projektima.

Radite li na novim projektima?

Da naravno, od prijedloga regulacionog plana do stambenih zgrada, porodičnih objekata pa sve do enterijera.

U Sarajevu se posljednjih godina mnogo gradilo. Koje je Vaše mišljenje, ima li ovaj grad više zgrada nego što može podnijeti, ili treba još graditi? I šta nam nedostaje?

To sve zavisi o kojem dijelu grada govorimo. Dobrom arhitekturom grad može podnijeti i više zgrada ovisno o položaju objekta. Ja volim mnogo prirode i zelenila unutar zgrada a dobar primjer za to je nekada planirano naselje Džidžikovac.

Bliži se vrijeme godišnjih odmora. Hoćete sebe i porodicu počastiti jednim lijepim putovanjem i koju destinaciju ćete odabrati?

Ove godine smo za ljetni raspust odabrali Norvešku i Tursku. Mnogo se radujemo.
Mogu li uspješni ljudi u ovom vremenu imati prave prijatelje. Imate li ih Vi?
Ima mnogo ljudi koji su mi dragi i općenito volim ljude, ali nisam neko ko se brzo zbliži. Najviše provodim vrijeme sa porodicom i manjim krugom prijatelja. Volim pozitivne, borbene i energične ljude. Ne vodim se onim da se u zlu vide dobri prijatelji. Ja u dobru i veselju prepoznajem dobre prijatelje. Volim ljude koji se znaju radovati tuđoj sreći. Kada sam tužna volim biti sama. Ne volim žaljenje ako nema konstruktivno rješenje za to i volim osmijeh kod ljudi.

Šta Vas je sve ove godine održalo na sceni. Imate li moto koji je bio Vaša vodilja, a koji ujedno može poslužiti i Vašim mlađim kolegama?

Radim uvijek najbolje kako znam i sebe u svaki projekat, nebitno o kojoj veličini se radilo, unesem i pokušam da riješim na što bolji način. Moram prvo biti zadovoljna ja i ispravit ću više puta ukoliko nešto ugledam što možda nije od velikog značaja, ili nije onako kao treba da bude. Pefekcionista sam i to me jako puno košta vremena. Tako da je vrijeme moj najveći neprijatelj. Ali generalno moja vodilja je: “Budimo zadovoljni, ali radimo na sebi”.

 

 

#nedžlapotogija #arhitektica #arhitektura #opel #njemačka #sarajevo #aerodromfrankfurt #npastudio #magistarskirad #gazinhan #nagrada #archpluspreis