Banjalučki slikar umro iznenada u 32. godini

Odlazak čovjeka ne može da ne ostavi prazninu i pokrene ono vječno „Zašto?“ ali kad naš svijet napusti neko mlad, uz to i umjetnik, praznina biva dublja, a „Zašto?“ još glasnije.

Autor J.A. - Objavljeno 2017-05-07 16:34:00

Ovako je grafičar Dejan Ćebedžija prokomentarisao smrt svog prijatelja, kolege iz srednje Likovne škole i Akademije umjetnosti u Banjaluci, slikara i muzičara Zlatka Mušića Zlaje.

Mušić je u trideset i drugoj godini preminuo iznenada. Na zdravlje se nikada, čak ni na dan svoje smrti, nije žalio. Supruzi je samo rekao da ide na sprat kuće u atelje da slika, ali će ga tu, u sedamnaestu noć aprila 2017, izdati srce. Svi, pa i novinari, ostali su zatečeni.

Osim u čituljama povodom odlaska ovog umjetnika u dnevnim listovima nije napisano niti slovo. Na televizijama nije rečena niti riječ. Propust, nehaj ili dokaz da smo postali društvo poremećenih vrijednosti bez prostora za vrijedne ljude – više nije ni bitno. Otišao je jedan od nas kojeg smo viđali na ulici, u kafani, na rok i metal festivalima i za kojeg smo možda tek načuli da slika.

U stvari, radilo se o jednom od rijetkih koji je živio od slikarstva, a neki kažu i za slikarstvo, odnosno za umjetnost. Slike je putem interneta prodavao većinom ljudima iz inostranstva i tako je njegovo djelo dospjelo i van granica evropskog kontinenta. Njegov duh je bio veseo, a boje na platnu vedre. Bavio se uglavnom urbanim pejsažem i slike su mu odisale industrijskim šmekom i scenama iz svakodnevnog života grada. Često je koristio poznate motive rodne Banjaluke kao što su Banski dvor i druga zdanja. Nerijetki motivi njegovih slika, isto tako, bili su muzičari i muzički instrumenti. Njegova slika „Kiša“ krasila je naslovnu stranu lista za kulturu „Avangard“, dok je prva samostalna izložba Zlatka Mušića „Svijet ispod neba“ u izložbenom salonu Dječijeg pozorišta Republike Srpske iz juna 2015, nažalost bila i posljednja.

U vremenu koje nije naklonjeno umjetnosti i umjetnicima, odluku da se posveti slikarstvu, posljednjih godina života vrlo intenzivnije negoli na studijima koje je napustio, obrazlagao je riječima da, ako ništa, bar rizikuje u polju koje voli.

"Zlaja je bio dokaz da su za stvaralaštvo potrebni jedino ljubav i posvećenost koje na tom putu ka ispunjenju kroz umjetnost nadilaze svako ustaljeno i formalno ophođenje prema prostoru, ljudima i pojavama. Stvarajući na tragovima impresionizma, ali i ne izbjegavajući da iskaže ekspresiju, na platnu je bilježio ono što mu je, čini mi se, uvijek bilo najvažnije, a to je trenutak – kratak ali snažno obojen fragment vremena u kojem je sažeto mnogo više života nego što izgleda“, riječi su Dejana Ćebedžije.

On dodaje da se živi trenuci nisu nalazili samo na Mušićevim slikama, već ih je doživljavao svako ko je s njim podijelio iole vremena. Vrijeme sa Zlatkom Mušićem, koji se ostvario i kao vrstan gitarista, dijelili su i mnogi muzičari. Prve ozbiljne korake u muzičkom svijetu načinio je 2004. godine kada osniva bend „Heartbreak ridge“, koji prvobitni naziv dobijen po istoimenom filmu Klinta Istvuda mijenja u „Soultemple“. Bend stvara na tragu velikana hevi metal scene, binu dijeli sa „Kraljevskim apartmanom“ i „Osmim putnikom“, a kao predvodnik, najčešći kompozitor i tekstopisac ističe se Zlatko Mušić.

"Tekstovi koje je pisao bili su inspirisani postmodernističkim stvaralaštvom; čista poezija, bez klasičnih floskula i uhodanih rima. Zlaja je živio umjetnost, u svakom trenutku je stvarao, makar to bilo i samo u mašti, ideji. On je bio ličnost u kojoj se dvije umjetnosti prepliću, gdje se muzika i slikanje nadopunjuju. Bio je odličan gitarista, naročito iz stvaralačke perspektive, nastojao je da uvijek ode korak dalje“, kazao je Vladimir Jeličić, ispočetka Zlatkov kolega sa bine, a kasnije veliki prijatelj i kum.

Bend u kojem su svirala ova dva muzičara i koji je umnogome obilježio Mušićevo stvaralaštvo, što zbog životnih okolnosti, što zbog obaveza članova, prestao je da postoji. Zlatko će nekoliko godina napraviti pauzu od muzike da bi kasnije sa Davidom Jojićem, takođe njegovim potonjim kumom, osnovao bend Charna.

"U tom periodu ja sam bio muzičar amater, tako da je za stvaralaštvo bio zaslužan isključivo Zlaja. Veliki muzički  talenat se mogao osjetiti na svim autorskim numerama koje je napisao. Bio je zaslužan u svim našim pjesmama i za muziku i za tekst. Od samog početka naš bend se fokusira na autorski rad gradeći čvrst zvuk sa dosta melodijskih i dinamičkih dionica“, naveo je David Jojić, koji je sa Mušićem binu dijelio na mnogim muzičkim festivalima od kojih je najvažnije pomenuti Zajačarsku gitarijadu i „Desant na Drvar“.

Lično preispitivanje, zdrava kritika sebe i društva, utopijska potraga za istinom kao i socijalno stanje, kaže Jojić, neke su od tema u kojima je Mušić pronalazio inspiraciju za pisanje pjesama. Interesantno je napomenuti da naspram pjesama, Zlatko Mušić Zlaja motive socijalne nepravde nikada nije koristio u slikarstvu, te da je sam govorio da bi bez muzike njegove slike vjerovatno drugačije izgledale.

"Posljednji put kada smo sjedili zajedno, sa oduševljenjem mi je govorio kako je dobio inspiraciju za novu pjesmu, kako je završio i tekst i muziku i kako je to možda nešto najbolje što je napisao do sada. Zajedno sa Zlajom otišla je i nova pjesma koju niko nije imao prilike da čuje. Otišao je previše rano jedan veliki umjetnik koji je imao mnogo toga da pokaže, ali nije imao dovoljno vremena“, prisjetio se i konstatovao je David Jojić.

#zlatkomuŠiĆzlaja